The Get Down nije kao druge serije

The Get Down nije kao druge serije

Autor: | 01. 12. 2016 - 12:30 | 0 komentara

Nakon što je završila šesta epizoda The Get Down izašao sam na dvorište zapaliti cigaretu, čuo prolazeći vlak u daljini Donje Kustošije i sjetio se devedeset i osme godine, kada sam sa dvojicom prijatelja kojima se danas jedva sjećam imena otkrivao hip-hop.

Bile su to one formativne, buntovničke godine krajem osnovne i početkom srednje škole, kada je valjda svatko od nas pronašao neku svoju identificirajuću muziku. Nevjerojatno je sjetiti se da smo tada razmjenjivali kazete ili ih snimali sa CD-a, a o njihovim izvođačima i pozadini učili usmenom predajom ili u najekstremnijem slučaju, preko priča s njuzgrupa.

Priče koje su naravno svakom novom predajom dobivale neki dodatni detaljčić koji ih je činio zanimljivijim (a sad bi se vi žalili da Wikipedia nije pouzdana) i dodavale im dozu mističnosti i kulerštine.

I dok je točno da sam u klincima The Get Downa vidio trunčicu sebe, u predstavljanju Shaolina Fantastica prekrasnu auru mističnosti, a u sceni prvog Grandmasterovog hip-hop partija osjetio onu transcendentnu ekstazu otkrivenja nekog potpuno novog svijeta, The Get Down nije serija koja me obuzela samo zbog nostalgije za srednješkolskim danima niti zbog povezanosti s tim klincima, već zato što ima jedan unikatan, svjež izričaj; zato što ona sama nije nostalgični pogled u prošlost, već priča o stvaranju današnje popularne kulture.

The Get Down je priča o Južnom Bronxu krajem sedamdesetih, njegovim siromašnim tinejdžerima koji sanjaju o svjetlijoj budućnosti, o kriminalu i političarima, o disko muzici pored koje se rađaju hip-hop i punk.

Prepoznatljiv element gotovo svih radova Baza Luhrmanna spajanje je naizgled nespojivih stilova: šejkspirijanskog jezika Romea i Julije s modernim okruženjem, suvremenih pjesama sa povijesnom dramom Velikog Gatsbyja i Moulin Roguea, dajući im sloj teatralnosti u najpozitivnijem mogućem smislu. Ne čudi stoga uopće činjenica da je Luhrmann ljubitelj Bollywooda, jer utjecaj na njegov opus je očit.

Ta teatralnost u The Get Downu je dovedena do savršenstva, njen na mjestima užasno loš CG, pjevani dijelovi s dotjeranom scenografijom i karikaturalnost nekih likova genijalno su uklopljeni i isprepleteni sa socijalnom dramom, stvarajući stvarno unikatnu atmosferu kojom je ispunio Južni Bronx.

Likovi su odlično realizirani u tom okruženju, od televizijskih veterana Giancarla Esposita i Jimmyja Smitsa koji su braća, jedan preporođeni konzervativni propovjednik, a drugi političar koji koji i kroz mutne poslove u srži želi bolju budućnost za svoje sugrađane. Smitsu je konstantno na licu očito da se dugo nije tako dobro zabavljao u ulozi koja je sama utjelovljenje tog spoja teatralnosti i dramatike. Jednako je zabavan i Kevin Corrigan kao propali producent opijen ovisnostima, no najviše sjaje sami klinci, redom anonimusi (ako izuzmemo Jadena Smitha), predvođeni Justiceom Smithom (Ezekiel).

Justice ima fantastičan glas, a uz to i samouvjereno držanje te s lakoćom nosi čitavu seriju svojom pričom. Dovoljno je već intrigantno kako sjetno u prvim minutama izgovara ime svoje ljubavi “Mylene…”, a nakon što izrecitira pjesmu o svojoj majci sredinom prve epizode razoruža vas i do kraja uhvati u svoju priču. Siguran sam da ga velike uloge čekaju u budućnosti.

Sjajan je optimizam kojim je prožeta priča ovih likova, njihovi snovi o boljoj budućnosti koji imaju svojih narativnih prepreka; a ako i izuzmemo činjenicu da je radnja uokvirena Ezekielovom naracijom u budućnosti koja nam odmah daje do znanja da je uspio, ti snovi čine se nevjerojatnima, ali dostižnima. Sjajan je i tempo priče, a nisam niti percipirao dok to nije primijetio Film Crit Hulk, da su pojedine epizode odlično strukturirane, kao… prave, zaokružene epizode televizije, nešto što se u ovim vremenima bingeanja i pogotovo kod nekih Netflixovih serija potpuno izgubilo. Još više od toga, tih šest epizoda zaokružuje priču, odnosno, ostavlja situaciju takvom da ona može, ali i ne mora tamo završiti.

Prošlo je već nekoliko mjeseci otkad sam pogledao seriju, a pojedine scene, geste i interakcije likova duboko su mi se urezale u pamćenje. Mnogo je likova, situacija i odličnih detalja koje nisam spomenuo, ali njih je bolje doživjeti nego pričati o njima. Izdane epizode predstavljene su kao “prvi dio” sezone, dok će drugi dio izaći “negdje u 2017. godini”. Drugom se neizmjerno veselim, a za prvi dio garantiram da je jedna od najboljih serija izašlih ove godine. Da je godina bila malo slabija, ne bih se ustručavao nazvati je i najboljom.

KOMENTARI
OSTALE VIJESTI
Više eksplozija i više Darth Vadera

Više eksplozija i više Darth Vadera

Novi trailer za "Rogue One: A Star Wars Story"

Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

Novi teaser za film "Ghost in the Shell": Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

"Penny Dreadful" dobiva novi život

Nakon naglog i neočekivanog zavšetka serije s krajem 3. sezone "Penny Dreadfull" se vraća kao strip

Napokon novosti o trećem

Napokon novosti o trećem "Sherlocku Holmesu"

Nakon nekoliko godina iščekivanja Warner Bros. i Team Downey napokon su angažirali scenariste za novi film

The Get Down nije kao druge serije

The Get Down nije kao druge serije

Serija Baza Luhrmanna odlično je realizirana priča o rođenju hip-hopa u Južnom Bronxu sedamdesetih

Četiri nova HD kanala u Telemachu

Četiri nova HD kanala u Telemachu

Telemach nastavlja s obogaćivanjem svoje programske sheme

Fantastičan i jeziv trailer za film

Fantastičan i jeziv trailer za film "The Discovery"

Rooney Mara, Robert Redford i Jason Segel glume u novom Netflixovom romantičnom SF-u koji stiže 31.marta