The Get Down nije kao druge serije

The Get Down nije kao druge serije

Autor: | 01. 12. 2016 - 12:30 | 0 komentara

Nakon što je završila šesta epizoda The Get Down izašao sam na dvorište zapaliti cigaretu, čuo prolazeći vlak u daljini Donje Kustošije i sjetio se devedeset i osme godine, kada sam sa dvojicom prijatelja kojima se danas jedva sjećam imena otkrivao hip-hop.

Bile su to one formativne, buntovničke godine krajem osnovne i početkom srednje škole, kada je valjda svatko od nas pronašao neku svoju identificirajuću muziku. Nevjerojatno je sjetiti se da smo tada razmjenjivali kazete ili ih snimali sa CD-a, a o njihovim izvođačima i pozadini učili usmenom predajom ili u najekstremnijem slučaju, preko priča s njuzgrupa.

Priče koje su naravno svakom novom predajom dobivale neki dodatni detaljčić koji ih je činio zanimljivijim (a sad bi se vi žalili da Wikipedia nije pouzdana) i dodavale im dozu mističnosti i kulerštine.

I dok je točno da sam u klincima The Get Downa vidio trunčicu sebe, u predstavljanju Shaolina Fantastica prekrasnu auru mističnosti, a u sceni prvog Grandmasterovog hip-hop partija osjetio onu transcendentnu ekstazu otkrivenja nekog potpuno novog svijeta, The Get Down nije serija koja me obuzela samo zbog nostalgije za srednješkolskim danima niti zbog povezanosti s tim klincima, već zato što ima jedan unikatan, svjež izričaj; zato što ona sama nije nostalgični pogled u prošlost, već priča o stvaranju današnje popularne kulture.

The Get Down je priča o Južnom Bronxu krajem sedamdesetih, njegovim siromašnim tinejdžerima koji sanjaju o svjetlijoj budućnosti, o kriminalu i političarima, o disko muzici pored koje se rađaju hip-hop i punk.

Prepoznatljiv element gotovo svih radova Baza Luhrmanna spajanje je naizgled nespojivih stilova: šejkspirijanskog jezika Romea i Julije s modernim okruženjem, suvremenih pjesama sa povijesnom dramom Velikog Gatsbyja i Moulin Roguea, dajući im sloj teatralnosti u najpozitivnijem mogućem smislu. Ne čudi stoga uopće činjenica da je Luhrmann ljubitelj Bollywooda, jer utjecaj na njegov opus je očit.

Ta teatralnost u The Get Downu je dovedena do savršenstva, njen na mjestima užasno loš CG, pjevani dijelovi s dotjeranom scenografijom i karikaturalnost nekih likova genijalno su uklopljeni i isprepleteni sa socijalnom dramom, stvarajući stvarno unikatnu atmosferu kojom je ispunio Južni Bronx.

Likovi su odlično realizirani u tom okruženju, od televizijskih veterana Giancarla Esposita i Jimmyja Smitsa koji su braća, jedan preporođeni konzervativni propovjednik, a drugi političar koji koji i kroz mutne poslove u srži želi bolju budućnost za svoje sugrađane. Smitsu je konstantno na licu očito da se dugo nije tako dobro zabavljao u ulozi koja je sama utjelovljenje tog spoja teatralnosti i dramatike. Jednako je zabavan i Kevin Corrigan kao propali producent opijen ovisnostima, no najviše sjaje sami klinci, redom anonimusi (ako izuzmemo Jadena Smitha), predvođeni Justiceom Smithom (Ezekiel).

Justice ima fantastičan glas, a uz to i samouvjereno držanje te s lakoćom nosi čitavu seriju svojom pričom. Dovoljno je već intrigantno kako sjetno u prvim minutama izgovara ime svoje ljubavi “Mylene…”, a nakon što izrecitira pjesmu o svojoj majci sredinom prve epizode razoruža vas i do kraja uhvati u svoju priču. Siguran sam da ga velike uloge čekaju u budućnosti.

Sjajan je optimizam kojim je prožeta priča ovih likova, njihovi snovi o boljoj budućnosti koji imaju svojih narativnih prepreka; a ako i izuzmemo činjenicu da je radnja uokvirena Ezekielovom naracijom u budućnosti koja nam odmah daje do znanja da je uspio, ti snovi čine se nevjerojatnima, ali dostižnima. Sjajan je i tempo priče, a nisam niti percipirao dok to nije primijetio Film Crit Hulk, da su pojedine epizode odlično strukturirane, kao… prave, zaokružene epizode televizije, nešto što se u ovim vremenima bingeanja i pogotovo kod nekih Netflixovih serija potpuno izgubilo. Još više od toga, tih šest epizoda zaokružuje priču, odnosno, ostavlja situaciju takvom da ona može, ali i ne mora tamo završiti.

Prošlo je već nekoliko mjeseci otkad sam pogledao seriju, a pojedine scene, geste i interakcije likova duboko su mi se urezale u pamćenje. Mnogo je likova, situacija i odličnih detalja koje nisam spomenuo, ali njih je bolje doživjeti nego pričati o njima. Izdane epizode predstavljene su kao “prvi dio” sezone, dok će drugi dio izaći “negdje u 2017. godini”. Drugom se neizmjerno veselim, a za prvi dio garantiram da je jedna od najboljih serija izašlih ove godine. Da je godina bila malo slabija, ne bih se ustručavao nazvati je i najboljom.

KOMENTARI
OSTALE VIJESTI
Prvi pogled na Freemanov postapokaliptični film “Cargo”

Prvi pogled na Freemanov postapokaliptični...

Sjećate li se izvrsnog kratkog zombie filma “Cargo” iz 2013. godine? Ako ste ga pogledali teško da je odgovor negativan

Više eksplozija i više Darth Vadera

Više eksplozija i više Darth Vadera

Novi trailer za "Rogue One: A Star Wars Story"

Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

Novi teaser za film "Ghost in the Shell": Scarlett Johansson je nevidljiva agentica

"Penny Dreadful" dobiva novi život

Nakon naglog i neočekivanog zavšetka serije s krajem 3. sezone "Penny Dreadfull" se vraća kao strip

Prvi pogled na Freemanov postapokaliptični film “Cargo”

Prvi pogled na Freemanov postapokaliptični film “Cargo”

Sjećate li se izvrsnog kratkog zombie filma “Cargo” iz 2013. godine? Ako ste ga pogledali teško da je odgovor negativan

Vipnet završio proces preuzimanja Metroneta

Vipnet završio proces preuzimanja Metroneta

Vipnet i Metronet će korisnicima ponuditi fiksne, mobilne i ICT usluge najviše razine kvalitete na tržištu

Fantastičan i jeziv trailer za film

Fantastičan i jeziv trailer za film "The Discovery"

Rooney Mara, Robert Redford i Jason Segel glume u novom Netflixovom romantičnom SF-u koji stiže 31.marta